radiobalkanfox
Bile su ratne godine, Hrvatska je prolazila kroz neke od najtežih trenutaka svoje novije povijesti, a iz straha, prkosa, zajedništva i ljubavi prema domovini rodila se pjesma koja je obilježila generacije. Na današnji dan, 15. rujna 1991. godine, prvi put je emitirana “Moja domovina”. Prošlo je 35 godina, ali stihovi i melodija nisu izgubili snagu. Pjesma koja je u ratnim danima budila nacionalni ponos, davala nadu i povezivala ljude danas živi u sasvim drukčijim okolnostima. Pjeva se na proslavama, velikim okupljanjima, ali i nakon najvećih uspjeha hrvatskih sportaša.
Iza pjesme stoje dvojica velikana hrvatske glazbe, Zrinko Tutić i Rajko Dujmić. Tutić je svojedobno ispričao kako je ideja nastala dok se vraćao s mora prema Zagrebu. Cesta je bila gotovo prazna, čuli su se avioni, a u daljini i tenkovi. Ratna stvarnost ostavila je na njega snažan trag, a odgovor na sve što je osjećao pronašao je u onome što je najbolje znao, glazbi.
Trebalo mu je nekoliko dana da napiše pjesmu, no osjećao je da nešto nedostaje. Tada je pozvao Rajka Dujmića, čovjeka s kojim je već stvorio brojne pjesme i s kojim se, kako je govorio, savršeno razumio i nadopunjavao.
U stvaranje pjesme uključio se i Arsen Dedić. Intervenirao je u jednom dijelu, ali nije želio da mu se zbog toga pripisuju zasluge. Nitko od njih u tom trenutku nije mogao znati da će pjesma s vremenom dobiti status svojevrsne neslužbene hrvatske himne.
Tutić je posebno isticao da je u projektu sudjelovalo više od stotinu ljudi te da ga emocije koje je pjesma izazvala i godinama poslije mogu naježiti. Njezinu najveću vrijednost vidio je upravo u tome što su je prihvatile i generacije koje 1991. godine nisu bile ni rođene.
Ogroman pothvat usred rata
Snimiti tako velik glazbeni projekt u zemlji zahvaćenoj ratom bilo je sve samo ne jednostavno. Zračne uzbune, zatvorene ceste i neizvjesnost bili su svakodnevica, no svi uključeni imali su isti cilj, napraviti nešto što će nadživjeti trenutak u kojem je nastalo.
Producent Vladimir Mihaljek Miha osmislio je Hrvatski Band Aid po uzoru na slične velike humanitarne glazbene projekte u svijetu. Zeleno svjetlo za snimanje dali su tadašnji ljudi iz Croatia Recordsa, Siniša Škarica i Vojno Kundić, dok su Hrvoje Hegedušić i Želimir Babogredac bili zaduženi za snimanje i tehničku stranu projekta.
Hrvatski Band Aid na kraju je okupio više od 150 izvođača. Bili su različitih generacija, glazbenih pravaca i životnih iskustava, ali toga dana sve je bilo manje važno od zajedničke poruke koju su željeli poslati.
Pred mikrofonima su se našla neka od najvećih imena hrvatske glazbene scene: Mišo Kovač, Oliver Dragojević, Mladen Bodalec, Zvonko Špišić, Dino Dvornik, Dalibor Brun, Doris Dragović, Jasna Zlokić, Severina, Jasmin Stavros, Sanja Doležal, Danijela Martinović, Krunoslav Kićo Slabinac, Matko Jelavić, Meri Cetinić, Ljupka Dimitrovska, Ivica Šerfezi i Stanko Šarić.
Sudjelovali su i Zdenka Vučković, Josipa Lisac, Tereza Kesovija, Jura Stublić, Zorica Kondža, Drago Mlinarec, Boris Novković, Vlado Kalember, Zdravko Škender, Emilija Kokić, Ljiljana Nikolovska, Davor Gobac, Aki Rahimovski, Ivo Robić, Arsen Dedić i Gabi Novak, kao i brojni drugi izvođači.
Bio je to nevjerojatan spoj već etabliranih zvijezda i mladih glazbenika koji su tek započinjali svoje karijere.
Spot je do HRT-a stigao pod zračnom uzbunom
Ni priča o spotu nije bila ništa manje dramatična. Snimljen je u studiju u Šubićevoj ulici u Zagrebu, a potom montiran u zgradi Zagreb filma u Novoj Vesi.
Kada je sve bilo gotovo, Rajko Dujmić osobno je, i to pod zračnom uzbunom, montirani spot odnio na HRT. Tamo je završio kod legendarnog televizijskog urednika Miroslava Lilića.
Liliću nije trebalo dugo da odluči što će napraviti. Spot je odmah dobio mjesto u središnjem Dnevniku, gdje je 15. rujna 1991. doživio svoju televizijsku premijeru. Tako je pjesma krenula prema milijunima ljudi i ubrzo postala mnogo više od još jedne skladbe.
Gabi Novak: ‘To je bio naš otpor’
Godinama poslije Gabi Novak prisjetila se okolnosti u kojima je nastajala “Moja domovina”. U sjećanju su joj ostale uzbune, problemi s okupljanjem izvođača i upornost svih koji su željeli biti dio projekta. Ispričala je kako ju je Vladimir Mihaljek nazvao i rekao joj da je Zrinko napisao pjesmu koju treba otpjevati velik broj ljudi. Za pjesmu je čula i od Arsena Dedića, koji je pomogao Tutiću, a dvojbe oko sudjelovanja za nju nije bilo. Snimanje tolikog broja izvođača tijekom zračnih uzbuna bilo je iznimno teško. Okupljali su se u skupinama, a onda bi počela uzbuna i ljudi nisu mogli stići na dogovoreno mjesto.
Posebno je istaknula izvođače koji su u Zagreb morali dolaziti iz Dubrovnika, Splita i Rijeke dok su ceste bile zatvorene ili je putovanje bilo iznimno teško. Među njima je bila i Tereza Kesovija, koja je dolazila iz Dubrovnika, kao i brojni splitski glazbenici. Upravo je taj prkos, smatrala je Gabi, svima davao dodatnu snagu.
Bila je ponosna što su se u istom projektu našli ljudi koji su iza sebe već imali velike karijere i mladi izvođači koji su tek počinjali. Za nju je “Moja domovina” ostala najveći hrvatski glazbeni projekt koji zaslužuje da ga se naziva himnom. Pjesmu je opisivala kao njihov odgovor i otpor tadašnjoj situaciji, ali i kao dokaz koliko glazba može biti snažna.
Od ratnih skloništa do najvećih sportskih slavlja
Upravo je u tome možda najveća posebnost “Moje domovine”. Nastala je u jednom od najmračnijih razdoblja hrvatske povijesti, dok su odjekivale uzbune i dok se nije znalo što donosi sljedeći dan. Bila je izraz otpora, prkosa, nade i zajedništva. No nije ostala zarobljena u 1991. godini.
Desetljećima poslije pjevaju je nove generacije. Čuje se kada je teško, ali i kada Hrvatska slavi. Od pjesme koja je ljudima trebala dati nadu u ratnim vremenima postala je nezaobilazna i u trenucima najveće radosti, uključujući proslave velikih uspjeha hrvatskih sportaša.
Dodaj komentar