radiobalkanfox
Ispred slavnih njujorških kina DeMille i Baronet tog su se 16. lipnja 1960. pružali dugi redovi. Vladala je gužva, znatiželja i ono posebno uzbuđenje koje prati velike filmske premijere. Publika je dolazila pogledati novi film Alfreda Hitchcocka, već tada neprijepornog majstora napetosti, ali malo tko je mogao naslutiti da neće gledati samo još jedan triler.
Pred njima je bio “Psiho”, crno-bijelo remek-djelo i udarac dotadašnjim pravilima Hollywooda, horora i samog odnosa gledatelja prema filmu. U svojih 109 minuta Hitchcock nije tek ispričao priču o ukradenom novcu, samotnom motelu i neobičnom mladiću zatočenom u sjeni majke. On je publici izmaknuo tlo pod nogama i otvorio prostor za novu vrstu filmskog straha. Nakon “Psiha” nož, tuš, vrisak i mračna kuća na brdu više nikada nisu bili samo obični prizori – postali su dio zajedničke filmske noćne more.
Put “Psiha” do velikog platna nije bio lagan. Sve je počelo romanom Roberta Blocha iz 1959. godine, labavo temeljenom na zločinima Eda Geina, farmera iz Wisconsina koji je pljačkao grobove, izrađivao predmete od ljudske kože i u kući čuvao ostatke svoje majke. Paramount Pictures, s kojim je Hitchcock imao ugovor, odbacio je Blochovu knjigu kao previše odbojnu i gotovo nemoguću za ekranizaciju. Studiju se nije sviđala mračna priča o poremećenom identitetu, smrti, majci, seksualnoj potisnutosti i brutalnim ubojstvima. No Hitchcock je bio uporan. U romanu je vidio priliku da šokira publiku na način na koji to dotad nije napravio ni jedan veliki holivudski film. Kada mu direktori studija nisu htjeli osigurati uobičajeni budžet, donio je radikalnu odluku: sam će financirati film.
Kako bi smanjio troškove, Hitchcock se odrekao svog honorara od 250.000 dolara u zamjenu za velik udio u vlasništvu nad filmom, što se kasnije pokazalo kao jedan od najprofitabilnijih poslovnih poteza u povijesti Hollywooda. Snimao je crno-bijelo, ne samo zbog uštede nego i zato što bi krvave scene u boji bile previše eksplicitne za tadašnje cenzore. Angažirao je ekipu sa svoje popularne televizijske serije “Alfred Hitchcock predstavlja”, naviknutu na brzi ritam rada i manji budžet. Film je snimljen za oko 807.000 dolara, a na kraju je zaradio desetke milijuna i postao njegov komercijalno najuspješniji projekt. Ta financijska pobjeda bila je i kreativna. Ograničenja su ga natjerala na inovativnost koja je definirala estetiku filma: crno-bijela fotografija Johna L. Russella dala mu je tjeskobnu, gotovo gotičku atmosferu, a jeftinija produkcija sirovu, poludokumentarističku oštrinu.
Hitchcock daje upute glumici Leigh, a nasilje gotovo ne pokazuje izravno. Gledatelj ima osjećaj da vidi ubode, ali se u kadru zapravo ne vidi pravo probadanje tijela. Upravo je to genijalnost scene: mozak gledatelja “popuni” ono što kamera ne pokazuje. |
Hitchcock je znao da uspjeh ovisi o šokantnim preokretima. Kako bi sačuvao tajnu, navodno je pokušao otkupiti što više primjeraka Blochova romana kako bi što manje ljudi znalo završetak. No njegova genijalnost nije stala na tome. Osmislio je marketinšku kampanju koja je sama postala dio filmske povijesti. Glavna zvijezda, Janet Leigh, ubijena je unutar prve trećine filma. Bio je to potez bez presedana: publika je mislila da prati kriminalističku priču o ženi koja krade novac, a onda je film brutalno ubio njezinu perspektivu i prebacio gledatelje u potpuno drugi košmar.
Kako bi taj šok bio maksimalan, Hitchcock je uveo strogu politiku “zabrane kasnog ulaska” u kina. U to vrijeme gledatelji su često ulazili i izlazili iz dvorana kad god su htjeli. On je to zabranio. U kinima su stajali natpisi koji su upozoravali da se nakon početka projekcije više nitko ne pušta unutra. Nema iznimaka. Bio je to marketinški trik, ali i umjetnička odluka. Redatelj je shvaćao da bi gledatelj koji zakasni i propusti Marion Crane bio potpuno izgubljen u ostatku radnje. U nekim su kinima angažirani i zaštitari, a kritičari nisu dobili uobičajene privatne projekcije. Morali su čekati u redu s običnom publikom, što je dodatno pojačalo misterij, ali možda i pridonijelo početnim podijeljenim recenzijama. Hitchcock je praktički izmislio kulturu straha od “spojlera” i pretvorio odlazak u kino u događaj koji se mora doživjeti od prve minute.
– Psiho se ne smije doživjeti samo kao mračna psihološka studija. Film treba natjerati ljude da “vrište i viču”, ali ne na način koji ih slomi, nego kao kod opasne vožnje u lunaparku – treba ih prestrašiti, a zatim pustiti da iz kina izađu uzbuđeni, gotovo zabavljeni. Od publike sam tražio da ne odaju iznenađenja iz filma – izjavio je svojedobno Hitchcock.
“Psiho” je rušio tabue na više razina. Već uvodna scena, u kojoj Marion i Sam leže u hotelskoj sobi nakon tajnog susreta, bila je vrlo drska za tadašnji Hollywood. Još skandalozniji bio je kadar u kojem Marion pušta vodu u WC-u nakon što je potrgala papir s izračunom ukradenog novca. Danas to zvuči banalno, ali u mainstream američkom filmu takav je detalj bio gotovo nezamisliv. Hitchcock je znao da se užas ne rađa samo iz ubojstva, nego iz osjećaja da se pred nama ruši čitav sustav pravila: moralnih, društvenih, filmskih i intimnih. U “Psihu” nije sigurno ni motelska kupaonica, ni razgovor s ljubaznim mladićem na recepciji, ni činjenica da gledamo zvijezdu čije ime stoji na plakatu.
Anthony Perkins ostao je najpoznatiji po ulozi Normana Batesa. Njegova suzdržana, nervozna i naizgled pristojna pojava dala je liku jezivu dvosmislenost: gledatelj istodobno osjeća nelagodu i sažaljenje |
Iako je film prepun kultnih trenutaka, nijedan nije tako duboko urezan u popularnu kulturu kao scena ubojstva pod tušem. Snimana je tjedan dana, od 17. do 23. prosinca 1959., a ta kratka sekvenca sastavljena je od desetaka rezova i brojnih kutova kamere. Nož se zapravo nikada jasno ne vidi kako probija kožu. Hitchcock je brutalnost stvorio u glavi gledatelja: brzim montažnim rezovima, krupnim planovima, vodom, zavjesom, rukom, ustima, odvodom i okom koje se polako gasi. Krv koja se slijeva u odvod bila je čokoladni sirup, jer je na crno-bijelom filmu izgledao uvjerljivije od tadašnje umjetne krvi.
Zvuk noža koji para meso postignut je zabadanjem noža u voće, najčešće se spominje lubenica. No ono što je scenu učinilo besmrtnom bila je glazba. Bernard Herrmann skladao je jednu od najprepoznatljivijih filmskih partitura u povijesti, koristeći samo gudače kako bi stvorio prodorne, kreštave zvukove koji oponašaju vrisak. Zanimljivo je da je Hitchcock isprva htio da scena bude bez glazbe. Herrmann ga je nagovorio da pogleda verziju sa zvukom, nakon čega je redatelj priznao da velik dio učinka “Psiha” duguje upravo glazbi. Njegova se često citirana rečenica svodi na to da je 33 posto efekta filma došlo iz Herrmannove partiture.
Anthony Perkins, koji je glumio Normana Batesa, ušao je u povijest jednom od najjezivije nježnih izvedbi američkog filma. Norman nije prikazan kao čudovište koje viče i prijeti, nego kao sramežljiv, gotovo krhak mladić s osmijehom, čudnim trzajima i rečenicama koje zvuče nevino sve dok se ne shvati što znače. Njegova izjava “Najbolji prijatelj dječaku je njegova majka” postala je jedna od poznatijih filmskih rečenica. Perkins je kasnije govorio da ga je uloga obilježila za cijeli život. Publika ga je obožavala, ali Hollywood ga je često gledao kroz sjenu Normana Batesa.
Dok je “Psiho” postajao globalni fenomen, za Janet Leigh film je postao izvor doživotne nelagode. Za ulogu Marion Crane dobila je Zlatni globus i nominaciju za Oscara, ali cijena slave bila je zastrašujuća. Leigh je godinama govorila da nakon filma više nije mogla normalno ući pod tuš. Preferirala je kupanje u kadi, a ako bi se ipak morala tuširati, zaključavala bi vrata i prozore, ostavljala vrata kupaonice i zastor otvorenima te gledala prema ulazu. Njezina kći Jamie Lee Curtis, koja je i sama postala kraljica horora u “Noći vještica”, kasnije je govorila da je njezina majka uvijek isticala koliko je cijenila rad s Hitchcockom, premda joj je scena ostavila trajni strah.
Janet Leigh ušla je u filmsku povijest zahvaljujući ulozi Marion Crane. Iako se u filmu pojavljuje relativno kratko, njezina scena pod tušem postala je jedna od najpoznatijih i najcitiranijih scena u povijesti horora |
Inače, Hitchcock je bio poznat po opsesiji hladnim, elegantnim plavušama, koje su u njegovim filmovima često djelovale nedodirljivo, tajanstveno i opasno privlačno. Ta fascinacija nije bila samo estetska. Zato se danas Hitchcockove plavuše promatraju dvostruko: kao važan dio filmske povijesti i njegova autorskog stila, ali i kao primjer odnosa moći u Hollywoodu, u kojem je redateljeva fascinacija ženama ponekad prelazila granicu umjetnosti.
Film je doživio četiri nominacije za Oscara: za najboljeg redatelja, scenografiju, fotografiju i sporednu glumicu, ali nije osvojio nijednu. To danas zvuči gotovo nevjerojatno. “Psiho” je 1992. uvršten u američki Nacionalni filmski registar kao kulturno, povijesno i estetski važno djelo, a Američki filmski institut proglasio ga je jednim od najvećih trilera svih vremena. Njegov utjecaj vidi se u slasherima, psihološkim hororima, televizijskim serijama, parodijama, glazbi, reklamama i svakom kadru u kojem kamera polako prilazi zatvorenim vratima kupaonice. Hitchcock je dokazao da se najdublji strah ne krije u čudovištima, nego u običnim sobama, uz cestu, iza tankog zida i u ljudima koji se čine pristojnima.
Više od šezdeset godina kasnije, svaki vrisak u horor filmu, svaki neočekivani preokret u radnji i svaki osjećaj nelagode dok smo sami kod kuće, duguju nešto ovom crno-bijelom “potresu” koji je 1960. godine pokazao svijetu od čega su strahovi sazdani.
Dodaj komentar