radiobalkanfox
Bio sam mali, ali sam znao čime se želim baviti. Nije postojao način da me se makne s te staze… Rock legendi koja nas je napustila u 62. godini samo možemo biti zahvalni što to nije dopustila. Izvor za njegovu životnu priču je monografija “Goran Bare: Budi ponosan” autora Aleksandra Dragaša, objavljenoj u izdanju Croatia Recordsa. U njoj je Goran Bare prije svega govorio o sebi, svom životu i karijeri.
Dragaš ga poznaje od sredine 80-ih, a glazbenik mu je tijekom godina pričao u razgovorima i intervjuima za Jutarnji list. Rođen je 16. kolovoza 1965. u Vinkovcima. Otac mu je bio stolar u Odjelu za održavanje pruga, majka čistačica u tehničkoj školi. Elvis je umro 1977., baš na njegov 12. rođendan, pa se znao uvijek našaliti da je on njegova inkarnacija.
– Prvo sam išao u ekonomsku, u njoj sam pao, pa u poljoprivrednu, iz nje su me izbacili. Onda sam polagao neke ispite da napokon prođem prvi razred, pa sam krenuo u tehničku školu kod stare u drugi razred za strojobravara. I tamo sam ruknuo, a onda me stara prebacila da idem za bravare jer to traje samo godinu dana. Nekako sam završio za tog bravara, a kasnije, kad sam vidio da od tog nema hljeba, otišao sam u Bosnu i tamo položio za trgovca i ugostitelja – prisjetio se.
Stonesi i njihova “Crazy Mama”. Kao klinca, to ga je smlavilo. Već s 15 godina s basistom Nedjeljkom Ivkovićem-Kilmisterom osnovao je prvi bend, Razlagače.
– Čudno je bilo imati rock’n’roll bend u Vinkovcima u ranim 80-ima. Uvijek smo se držali skupa tako da nas zbog izgleda, odjeće i frizura nisu baš mogli tući i maltretirati, a s nama se družio i Satan Panonski, koji je imao punk bend Pogreb i bio je strah i trepet Vinkovaca jer je već ubio čovjeka, tako da smo bili dobra škvadra. Često smo svirali jedni s drugima. Satanu sam svirao bas, pa Peri Jelčiću (Kaotične duše) bubanj, pomagali smo jedni drugima. Nije nam padalo na pamet da ćemo jednog dana snimiti album, znali smo da takvu priliku dobivaju ljudi koji žive u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Ljubljani – opisivao je Bare vinkovačke glazbene početke.
Oni su bili klinci iz Vinkovaca i nisu ni razmišljali o nekom uspjehu, nego su svirali iz ljubavi prema rock’n’rollu i za svoj gušt. Publika u Vinkovcima na prvim je koncertima bila šokirana jer su bili živahni i provokativni, ali su im govorili da je i to bolje nego da se vucaraju ulicama, piše Dragaš u monografiji.
– Kilmister i ja smo svirali u Razlagačima, pa u Radnim ljudima i građanima, a onda sam ga zvao da napravimo novi bend – Majke – jer su nam glazbeni uzori bili isti, od Motorheada do Dr. Feelgooda. Majke smo osnovali Nedjeljko Ivković-Kilmister (bas) i ja u proljeće 1984. u Vinkovcima. Pridružili su nam se Ivica Duspara (gitara), Željko Mikulić-Korozija (bubanj) i Marin Pokrovac (solo gitara) – kaže.
Dragaš ih je prvi put čuo u ljeto 1985. na Hvaru, kad mu je ekipa rokera i pankera iz Vinkovaca dala demo-snimke.
– Na toj šugavoj Star Rex audio kaseti, unatoč lošem zvuku, čuo sam rock’n’roll kakav sam oduvijek želio čuti od nekoga našeg benda – prenosi Dragaš u svojoj monografiji “Goran Bare: Budi ponosan” rokerove uspomene. Poslije svirke u zagrebačkom Lapidariju upoznali su Zdenka Franjića, koji im je ponudio kasetu za svoju etiketu Slušaj najglasnije.
– Skupili smo novce i za dva dana snimili 14 pjesama za naš tzv. nulti album. Kritike su bile ohrabrujuće, a i na svirke je počelo dolaziti više ljudi. I kad smo mislili da je sve super, gitarist Marin Pokrovac i još dva naša draga prijatelja, Pavle Pap-Papo i Goran Matošević-Bratanac, pogibaju u automobilskoj nesreći vraćajući se s naše probe – pričao je glazbenik.
Nakon nekoliko mjeseci krenuli su dalje. Pobijedili su na ljubljanskom festivalu Novi rock i o njima su počeli pisati pop i rock magazini. Prvi album “Razum i bezumlje” izašao je 1990. za Search & Enjoy. Tu su kuću pokrenuli Dragaš i Ante Čikara, a ploče je izdavala na crno jer se drukčije nije ni moglo.
– Imati ploču, to je bio kraj svijeta. Nije bilo kao danas kad si svaki klinac doma može spržiti svoj album, ako hoće. Tad si stvarno morao biti netko da bi imao ploču – pričao je Bare Dragašu u monografiji “Budi ponosan”, objavljenoj u izdanju Croatia Recordsa. Zbog pjesama poput “Zbunjen i ošamućen”, “Putujem”, “Iz sve snage” i “Lutak iskrivljenog lica” dio progresivnije publike počeo je slaviti Majke kao naš odgovor na proto-punk MC5 i The Stoogese. Prema pjesmi “Iz sve snage” nazvan je i nekoć kultni dućan s pločama na Trešnjevci. Krajem 1990. Bare se preselio u Zagreb. A onda je došao rat.
– Onda je izbio taj glupi rat i sve sjebao. E, da nije bilo rata, mi bi danas bili… ono, carevi. A bili smo kao i u svijetu – nezavisne diskografske kuće, scena kao grunge-rock u Americi, ali jebeni, jebeni rat sve sjebe i sad pjeva Ceca i njoj slične – ogorčeno je ispričao Dragašu. Iz Majki su otišli Kilmister, Duspara i Duja, a bend se nakratko raspao.
Rat je promijenio i Satana Panonskog. Prema Baretu, kako je pričao Aleksandru Dragašu u monografiji “Goran Bare: Budi ponosan”, rat je Satana sve više uzimao pod svoje dok nije postao zvijer, pa je Bare s njim prekinuo sve kontakte.
– On je završio kako je završio, a ja sam završio kako sam završio – rezignirano je pričao Bare. S novom postavom, u kojoj je svirao mladi gitarist Zoran Čalić, ušao je u studio Best i snimio album “Razdor”.
Dodaj komentar