Nikola Kojo: ‘Kasnio sam na violinu pa sam završio u glumi’

Hit predstava ‘Kako sam prestao da pevam pod tušem‘ spaja glazbu, osobne priče, glumu, ali i humor, stvarajući tako jedinstveno kazališno iskustvo koje publiku ne ostavlja ravnodušnom. Nakon odličnih reakcija u Beogradu, svjetske premijere u Zürichu, predstava napokon stiže i pred zagrebačku publiku. Legendarni glumac Nikola Kojo, koji je autor i jedan od glavnih izvođača u predstavi otkrio nam je kako je glazba je oduvijek bila važan dio njegova života. Još kao dijete svirao je violinu te je pjevao u zboru Radio-televizije Beograd, ali jedna promašena vrata promijenila su mu život.

– Kao dijete, svirao sam violinu, bavio se nekim sportovima i onda sam jedan dan sasvim slučajno zakasnio na probu, promašio sam vrata te sam ušao na probu dramske grupe. Kako mi neki stariji čovjek nije dao da izađem, natjerali su me da nešto napravim. Kasnije su me pitali tko sam i ja sam im samo rekao da sam ja iz zbora, njihov odgovor je bio da i sutra dođem k njima – ispričao nam je Nikola Kojo te otkrio da je glazba uvijek bila i ostala dio njegovog života.

– I tako su jedna promašena vrata učinila da se moj život promijeni. Glazba je nekako uvijek bila dio mog života i u mnogim predstavama, a ponajviše filmovima i televizijskim serijama ja sam imao neke pjesme koje sam komponirao. Onda sam odlučio malo sada da opet glazba dođe u prvi plan – otkrio nam je.

A kako ga je glazba pratila kroz cijelu karijeru upravo je zato odlučio glazbu staviti u prvi plan i publici ponuditi nešto drukčije od klasične kazališne predstave.

– Ne bih volio otići s ovoga svijeta, a da se nisam više bavio glazbom – iskreno je objasnio motivaciju za stvaranje ove predstave koja objedinjuje različite umjetničke forme.

Iako je vjerovao da će publika dobro prihvatiti predstavu, nije očekivao da će njezin uspjeh biti toliko velik, a posebno ga je iznenadilo što na izvedbe dolaze ljudi različitih generacija pa se u publici tako mogu vidjeti njegovi vršnjaci, dvadesetogodišnjaci pa čak i roditelji s djecom. Taj uspjeh pripisuje dugogodišnjoj karijeri, pjesmama koje publika poznaje te emocijama koje povezuju sve elemente predstave. Na pozornici se, uz njegove osobne priče, pojavljuju i pjesme koje nisu obilježile samo njegov život nego i živote brojnih ljudi. Među njima su i pjesme njegovih prijatelja, ali i glazbenika kojih više nema poput Kemala Montena i Davorina Popovića. Ipak, predstava nije zamišljena kao tužan osvrt na prošlost i ljude koji su otišli. Naprotiv, u središtu su ljubav, uspomene i emocije koje su ostavili iza sebe.

– Mislim da je to ono po čemu je predstava posebna, ljudi su osjetili tu neku ljubav prema svim tim ljudima koji su mi bili dragi. Ne plačemo nad njihovim odlascima, nego nad ljubavlju koju su nosili – istaknuo je.

Ideja za predstavu nastala je i iz želje da se sačuva bogatstvo materijala koji se godinama skupljao tijekom njegove karijere. Prijatelji su ga nagovarali da snimi ploču, no smatrao je da danas, kada se glazba uglavnom sluša putem digitalnih platformi, postoji i drukčiji način da se publici približi njegov glazbeni svijet. Umjesto klasičnog albuma odlučio se za predstavu koja bi objedinila glazbu i osobne priče, a s vremenom se pokazalo da ima materijala za još par predstava.

Iza njega su brojne filmske i kazališne uloge koje su obilježile domaću regionalnu scenu. Ipak, kada je riječ o osobnom užitku, trenutačno posebno ističe ovu predstavu jer mu omogućuje da se ponovno u potpunosti posveti glazbi.

– Sad kada sam već ispunjen, najviše uživam u ovoj predstavi i sada zato što je ona vezana za glazbu. Ja sam se u jednom periodu prestao baviti kazalištem, došla su neka teška vremena, a u Srbiji ta teška vremena i dan danas nisu prestala – otkrio je.

No, unatoč tome ljubav prema kazalištu nikada nije prestala. Za njega su film i kazalište istodobno slični i različiti. Kazalište pruža mogućnost da se predstava mijenja i poboljšava iz izvedbe u izvedbu, dok film ostaje zabilježen i nakon snimanja više ga nije moguće promijeniti.

– Na filmu i televiziji to radiš danas i nikad više nemaš priliku, dok u kazalištu glumac ima priliku korigirat i poboljšat se iz predstave u predstavu. Na filmu i televiziji imaš tu odgovornost kada znaš da će tvoje djelo gledati milijuni ljudi i buduće generacije – istaknuo je glumac.

U kazalištu, s druge strane, postoji neponovljiv odnos s publikom, ali i stalna neizvjesnost živog nastupa. Pogreška se može dogoditi u svakom trenutku, no upravo to izvedbu čini uzbudljivom.

– Predstava se izmijeni uvijek po malo neke stvari se promijene u odnosu na publiku, ali predstava je dobro povezana, sve vrijeme teče i nema onih nekih dijelova gdje čovjek dođe i kaže: ‘E sad na ovom dijelu mogu izaći van zapaliti cigaretu’. Imamo neku čvrstu strukturu koje se držimo. Pripadam toj staroj školi kojoj je scenarij ustvari temelj svega i ako on nije čvrst onda džabe da pravite neki zidovi i da farba nekim bojama koji će se sve to srušiti jednog dana – objasnio je Nikola Kojo.

Iako iza sebe ima bogatu karijeru, svoje uloge i danas promatra kritički. U gotovo svakom filmu može pronaći trenutak koji je mogao odigrati drukčije ili bolje, no svjestan je da se s godinama mijenjaju i iskustvo i glumački izraz. Ono što smatra najvažnijim jest dati sve od sebe, bez obzira na rezultat.

– Ja sam čovjek koji uvijek misli da je moglo nešto bolje. Stalno gledam pomalo kritički, generalno u svakom filmu nađem nešto što sam mogao napraviti bolje. Važno je samo shvatiti da u umjetnosti, životu, ljubavi i u odnosima čovjek mora dati sve od sebe. Najviše mrzim kada mi netko kaže ti si divan, ali film je sranje, onda se okrenem i odem, to mi je najveća uvreda dok sam živ – otkrio nam je.

Nakon Zagreba na redu su skandinavske zemlje, Njemačka, Austrija, Amerika, Kanada i još druge zemlje, a Kojo nam kaže kako mu je poseban užitak na predstavi vidjeti ljude iz svih zemalja kako se zajedno druže i smiju.

– Volim kada na koncert dolaze ljudi iz svih republika, a pokušavaju nas razdvojiti i dalje – rekao je ističući koliko mu znači susret s publikom koja razumije te pjesme, priče i emocije.

Bez obzira na to je li riječ o kazalištu, filmu ili glazbi, cilj je publici pružiti nešto iskreno, čega će se sjećati još dugo nakon što se zastor spusti.