Milanče Radosavljević, istaknuti harmonikaš i pevač, decenijama je prisutan na muzičkoj sceni kao simbol autentičnog narodnog izraza. Njegova karijera, započeta sredinom sedamdesetih godina, ostala je zabeležena po doslednosti muzičkom stilu koji je oblikovao uz harmoniku kao svoj primarni instrument.
Od Bariča do legende narodne muzike
Rođen 12. oktobra 1944. godine u selu Barič kod Obrenovca, Milanče je prve muzičke korake napravio uz oca, koji je svirao više instrumenata. Harmoniku, koja je postala njegov zaštitni znak, dobio je 1957. godine.
Presudan trenutak u njegovoj karijeri bio je susret sa kompozitorom Aleksandrom Stepićem, nakon čega je 1975. godine izdao svoju prvu singl-ploču za „Diskos“. Tokom bogate karijere snimio je brojne hitove koji su postali antologija narodne muzike, među kojima se izdvajaju: „Anđelija“ „Jedna žena plave kose“ „Pozno sam te po mirisu grada“ „Dao bih ovo malo života“
Osim izvođačkog rada, Radosavljević se potpisao kao autor brojnih pesama. Član Udruženja muzičara bio je pune 24 godine, a nakon duge profesionalne karijere, penzionerske dane provodi u miru, ali i dalje aktivan na muzičkoj sceni.
Istorijski nastup na Tašmajdanu
Nakon više od šest decenija bavljenja muzikom, 3. jula 2026. godine na stadionu Tašmajdan u Beogradu, Milanče Radosavljević je održao svoj prvi samostalni solistički koncert.

Ovaj događaj predstavljao je jedinstven jubilej u srpskoj narodnoj muzici:
Prvi solo koncert: Iako je decenijama bio prisutan na estradi i iza sebe ima ogroman broj hitova, ovo je bio prvi put da je beogradski stadion organizovan isključivo njemu u čast.
Muzička podrška: Nastup je realizovan uz orkestar Ace Sofronijevića, za koji je umetnik istakao da mu je velika čast što ga prate na ovom nastupu.
Emotivni vrhunac: U svojoj 82. godini, pred prepunim stadionom, pevač nije krio emocije. Vidno potresen podrškom publike, izjavio je: „Navikao sam da trpim, ja sam ovo zaslužio“.
Koncert na Tašmajdanu potvrdio je status Milančeta Radosavljevića kao jedne od poslednjih istinskih legendi narodne muzike. Njegov put od Bariča do beogradskog stadiona ostaje upamćen kao primer umetničke doslednosti, dokazujući da iskrena emocija u pesmi ne poznaje granice ni godine.




Dodaj komentar