radiobalkanfox
Nije problem ako luđak povjeruje da je Humphrey Bogart ili kralj, problem je ako Bogart povjeruje da je Bogart, a kralj da je kralj. Mišo Kovač povjerovao je da je Mišo Kovač, kralj je povjerovao da je kralj, i u oba je slučaja bio u pravu, problema nije bilo. U to je vjerovala i publika. Na pop sceni takvih nije bilo, moramo iskoračiti duboko u sferu hard rocka, pa dobro promisliti da se sjetimo jedinog usporedivog primjera na tlu bivše države – to je Džoni Štulić. Obojica su “ludi” geniji.
Zašto je Mišo bi Mišo?
Prvo, on je vjerovao u sebe. “Bio je čista karizma, neokrznuta talentom”, rekao je, šaljivo i dobrohotno, njegov susjed iz Ulice genija (u današnjoj Ulici Nikole Tesle rodili su se Mišo, Arsen, Igor Mandić, Vice Vukov, Ivo Pattiera i još nekoliko velikana). Kad god je pjevao, bilo da je istupao kao slomljeni ljubavnik ili neodoljivi zavodnik, djelovao je kao da mu je ta pjesma zadnja. Neostvareni golman, poput Julija Iglesiasa, drugog sličnog ambasadora mediteranske muževnosti, iza sebe je imao cijelu momčad (ne i ženščad, skoro sve ili sve pjesme napisali su mu i uglazbili muškarci) najjačih autora bivše države.
Veliki Željko Sabol napisao mu je “Ostala si uvijek ista”, Drago Britvić “Noćas ćemo zemlji ko materi reći”, Đorđe Novković, njegov najvažniji tekstopisac, cijelu seriju evergreena – “Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim”, “Malo mi je jedan život s tobom”, dok je “Poljubi zemlju po kojoj hodaš” Novković uglazbio na stihove Željka Pavičića. Glazbeni Mida, Mišo je sve što bi dotakao pretvorio u zlato – “Poljubi zemlju” uopće nije zamišljena kao domoljubna pjesma, već kao oda precima. Pavičić ju je napisao potaknut sjećanjem na umrle djedove, bake i povijesne velikane koji počivaju pod zemljom, želeći poslati poruku o poštovanju prema onima koji su bili prije nas, ali ju je Šibenčanin pretvorio u neku vrstu himne.
Mišo je bio koncentrirana esencija najsnažnijih emocija koje preplavljuju čovjeka – on je odani sin, ljubavnik i muž, on je razočarani Romeo čije slomljeno srce ne može zaliječiti ni dr. Christian Bernard, on je hodajući egzemplar čovjeka koji živi s otvorenim prijelomom duše, on je Samson koji zaziva osvetu (“Grobovi im nikad oprostiti neće”). On je, dakle, sve što pjeva – i svi mu vjeruju, jer on vjeruje samom sebi, i jedino što ga razlikuje od luđaka jest to što nije lud. Ili je pozitivno, šašavo lud, pa mu sve opraštaš.
Svaki je njegov javni nastup danima prepričavan po kuloarima. Aci Stankoviću rekao je da demokracija u Hrvatskoj započinje danom i satom njegova gostovanja na Hrvatskoj televiziji. Nije znao, ili “nije znao” tko je Gibonni (je l’ to onaj što pjeva “Cesaricu”!?)
“Kad Mišo snimi ploču, to se kupuje. Kad ovi drugi snime, to se peče na CD-u”, rekao je Mišo. Pa još: “Ja samo dignem ruku, a publika pjeva sama. Ja sam jedini pjevač na svijetu koji ne mora ni pjevati da bi napunio stadion”. To mu se prvi put dogodilo na Poljudu, na koncertu za sina Edija. Dok je pjevao uvodne taktove pjesme, shvatio je da od silnih emocija i suza jednostavno ne može pustiti glas. Samo je podignuo ruku i raširio je prema tribinama. U tom trenutku 40 tisuća grla preuzelo je pjesmu i otpjevalo je umjesto njega od početka do kraja. Tu se, tad, tog trena, rodila legenda o pjevaču koji “samo digne ruku, a stadion pjeva sam”, i potrajala je do kraja života, do zadnjih taktova koje je pjevao na nekoliko “oproštajnih” i “zadnjih koncerata”. Miši su to radili svih ovih godina, pri čemu su uživali i jedni i drugi, smećući s uma činjenicu da ulaznicu nisu platili da bi slušali sami sebe, nego Njega. To da platiš ulaznicu kako bi slušao sebe sama svjetski je raritet. Frank Sinatra je to da publika pjeva umjesto njega doživio samo jednom, kad je na jednom od zadnjih koncerata zaboravio tekst (uvijek je pio “pod gasom”, naoružan flašom Jack Danielsa) pa je jedan gledatelj prekinuo muk povikavši: “U redu je, Frank! Sve je u redu, jer te mi volimo!”, nakon čega je 20.000 ljudi počelo pjevati.
ARHIVA – Zagreb: Miši Kovaču dodijeljeno je posebno priznanje za najtiražnijeg hrvatskog izvođača svih vremena |
Mišo nije čekao da od njega drugi stvore mit. Sam se stvarao.
“Ja nisam pjevač, ja sam legenda. Pjevača ima koliko hoćeš, ali Mišo je samo jedan”, rekao je, ne jednom.
U Jugoslaviji je bio bogat. Njegova singlica je prodana u 450.000 primjeraka. Ljudi su je kupovali kako bi imali njegovu sliku u stanu. Ali i porez je bio veliki. Kompenzaciju je nalazio u piceriji “LP” u Tribunju, koja je radila nenormalno dobro, s redovima auta dugim nekoliko desetina metara da bi ga ljudi vidjeli uživo. Producentsku kuću pokrenuo je u Laktašima kod Milorada Dodika, koji je imao najmanje poreze u državi i od male općine stvorio poduzetničku oazu. Živio je jednostavno. Podnevni odlazak u hotel “Internacional”, pa kući na ručak. Prema novcu je imao filozofski odnos. Nakon neke prijevare organizatora za 15.000 maraka rekao je menadžeru: “Edvine, nije važno, samo nek’ je dvorana bila puna… J..o novce”.
S prijateljem Arsenom zakačio se iz razloga svojstvenoga genijima. Arsen mu je napisao predivnu baladu “Djevojka iz moga kraja”, pjesmu ujevićevske lirske snage, ali je Mišo poludio jer je Arsen napisao kako na njenim usnama kuša “…okus prvih poljubaca, okus prvih oskoruša”. (divljih krušaka). “Moja publika nema pojma što su oskoruše”, poludio je Mišo, ali Arsen nije dao mijenjati ni slova – i pjesma je ostala njegova. A pred kraj su dvije veličine hrvatske i jugoslavenske glazbe, dva giganta, pjevala:
“Mi smo lišće s iste grane/jednake su naše mane/ali su nam ruke čiste/jer smo lišće s iste grane…”.
Izvedena staračkim glasovima, pomalo umornim od života, izazivala je divljenje, i zbog snage riječi i zbog snage njezinih izvođača i autora. Takvim je formatima, nažalost, Mišinim odlaskom istekla odjavna špica i ravnopravnim se nasljednicima ne možemo nadati. Ali legenda živi.
Dodaj komentar