Pogledali smo drugu sezonu ‘The Chestnut Mana’: Ovo se u krimi serijama nikad ne radi!

Čovjek od kestena (The Chestnut Man)/NETFLIX

OCJENA: 5/10

Pet godina nakon serije “Lutke od kestena” (“Kastanjemanden”, 2021.) premijerno je dostupna druga sezona, s izvornim naslovom “Čovjek od kestena: Broji do jedan, broji do dva” (“Kastanjemanden: Taele til en, taele til to”, 2026.), čiji je engleski naslov, “Hide and seek”, Netflix preveo na hrvatski kao “Igru skrivača”. Što možda više odgovara drugoj sezoni jer se od prve do posljednje epizode autori serije, Dorte Warnøe Høgh, David Sandreuter i Mikkel Serup, igraju skrivača s gledateljima te koriste niz trikova, narativnih prevara i klišea da bi bili zanimljivi.

Nije lako danskim i ostalim nordijskim autorima filmova i serija podžanra nordijski noir zadržati pažnju publike. Danska je jedna od najhvaljenijih i najurednijih zemalja na svijetu, demokratska kraljevina koju krase sigurnost, uređene institucije kojima građani vjeruju, dobra zdravstvena zaštita, kvalitetno obrazovanje i briga za svakoga građanina. Ima malo kriminala, korupcija u politici kažnjava se bez milosti, a kad se u nordijskim filmovima pojavi neka zločinačka skupina, onda to nisu Danci ili Šveđani nego Crnogorci, Bosanci, Srbi ili Albanci, drugim riječima, balkanski noir. Autohtoni nordijski zločini su u pravilu obiteljski, intimni i zastrašujuće neočekivani. Zločinci su majke, sestre, muževi, očevi, djeca, prijatelji, svi koji su bliski svojim žrtvama. Nema profesionalnih kriminalaca. Ubojice su ljudi koje svi poznaju i ne znaju da su ubojice.

Takav je slučaj i s ubojicom u “Igri skrivača” jer autori serije nijednim detaljem ne odaju identitet zločinca koji otima žrtve tako da ih umrtvi elektrošokom i vezuje za stolicu kraj nekog prozora. Žrtva gleda neku kuću, dvorište ili prostor i u strahu čeka da je ubojica ubije. Prije otmice, vezivanja i ubojstva ubojica svoju žrtvu progoni porukama, a one nisu obične nego prijeteće verzije dječjih brojalica.

Ubojica je psihopat koji sustavno psihički i fizički mrcvari žrtve, a autori i redatelji serije mrcvare gledatelje prisilnim skandinoarovskim mrakom u kojem se utapa većina prizora, uz nepodnošljiv zvuk loše i primitivne glazbe kojom skladatelj želi pomoći autorima da se gledatelj ni sekunde ne opusti jer ga je ili strah ili mu, što je vjerojatnije, sve što vidi i čuje ide na živce.

Za zločincem tragaju junaci prve sezone “Lutaka od kestena”, kopenhagenski detektivi Naia Thulin (Danica Curcic) i Mark Hess (Mikkel Boe Følsgaard). Njihova je romantična veza trajala svega nekoliko mjeseci, a prekinuo ju je Mark kad je naglo otišao iz zemlje i prihvatio posao u Europolu. Njegov odlazak posebno je bio traumatičan Naiainoj kćeri Lei (Ester Birch Beck) koja, sad već odrasla, u drugoj sezoni dočeka Markov povratak s radošću. No on se nije vratio zbog posla nego da bude uz bolesnog brata. Po njegovu ponašanju prema Naiai vidi se da bi joj se želio vratiti, no okolnosti i šokantan događaj na kraju treće epizode mijenjaju cijelu stvar.

Već od prve epizode u prvi plan dolazi majka ubijene kćeri, Marie Holst (Sofie Gråbøl), a to je ubojstvo u cijeloj zemlji poznato kao “slučaj Emme Holst”. Marie ima još dvoje djece, a njih zapostavlja jer opsesivno želi da policija nađe ubojicu. Kakve veze ima dvije godine staro ubojstvo njezine kćeri s najnovijim ubojstvima gledatelju u prvim epizodama neće biti jasno, no stvari će se kasnije povezati u cijeli sustav povezanih zločina koji traju od početka devedesetih do danas, dakle, tri i pol desetljeća. Svi su zločini obilježeni dječjim igrama, u prvoj sezoni lutkicama od kestena, u drugoj brojalicama.

Autorima serije i, naravno, piscu romana po kojima su serije snimljene, Sørenu Sveistrupu, dječji motivi pojačavaju nakaznost zločina i zločinaca. I u tome je problem “Igre skrivača”. Važniji je sustav zvjerstava nego počinitelji i žrtve, čijim se osobnim životima i njihovim karakterima autori serije bave tek informativno i u funkciji gradnje zapleta i obrata.

Skandinoarovski sustav mraka i nezainteresiranosti za lica guši životnost “Igre skrivača” tako da čak i šok na kraju treće epizode gledatelj doživljava manje kao šok, a više kao drskost autora koji se usuđuju raditi ono što se u ovakvim kriminalističkim serijama nikad ne radi.