Pogledali smo Netflixov ‘Star City’: Klasična špijunska serija s hladnim ratom u pozadini

Star City/ APPLE TV

OCJENA: 7,5/10

Nisam pretjerani ljubitelj serija iz žanra tzv. alternativne povijesti, ponajviše zbog toga što se nakon odličnog uvoda i zapleta prema kraju raspadnu u jeftinim rješenjima i raspletima. Najbolje od takvih serija su one koje kao pozadinu uzimaju alternativnu povijest, koja je ustvari žanrovski bitna samo da je taj inicijalni intrigantni okidač, a kako serija ide pretvara se u neki drugi žanr – špijunski, krimić, klasičnu dramu…

‘Star City’ je upravo takva, kao okidač uzima izmijenjenu povijest – Sovjeti su pobijedili u svemirskoj utrci i prvi sletjeli na Mjesec – ali serija je ustvari klasična špijunska serija s hladnim ratom u pozadini. I zato je, moram priznati, jako, jako dobra. Dakle, osnovna postavka serije jest da su Sovjeti prvi sletjeli na Mjesec, odnosno sovjetski čovjek prvi je stupio nogom na Mjesečevu površinu, ali općenito je njihov svemirski program superioran i Amerikanci za njim samo šepaju. Ono što je u toj postavci jako dobro jest to što sve to i nije daleko od istine, rekao bih da je u toj utrci za svemirom u stvarnosti rezultat bio izjednačen

– Sovjeti su prvi poletjeli u svemir, Amerikanci su prvi sletjeli na Mjesec. Ali danas je to skoro pa nebitno, tad je bilo pitanje neviđenog prestiža, kako umišljenog, tako i stvarnog, sustav koji je moralno i tehnički superiorniji vladat će svijetom. Tako je to izgledalo onda. A čini se da se nije mnogo promijenilo ni danas, osim što ima više igrača.

Slijedeći tu osnovnu i jako dobro razrađenu postavku, kreatori serije sve ono što se događa na Zemlji ostavljaju onakvim kako je stvarno bilo – nevjerojatne kontrole, paranoja, svemoćni KGB, partijske spletke i špijunske igre oko Zvjezdanoga grada. Taj dio serije funkcionira savršeno, iako, radi dramskih zapleta, neke situacije u stvarnom hladnom ratu nikad ne bi prošle, ali to je mali danak tome da serija bude zanimljiva.

Dodatno je intrigantno i to da sami znanstvenici, ustvari, žele i mogu još više – doći do Venere i Marsa – i tu serija pomalo pada. Nisam stručnjak, ali čini mi se da ni danas tehnologija, a onda i financijske mogućnosti, ne omogućuju da ljudi dođu do Venere, a kako se čini niti do Marsa, teško da je to bilo moguće krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Ali priznajem da se slabo razumijem u to, možda je teoretski postojala mogućnost. Ali većini gledatelja, pa tako ni meni, taj dio neće smetati, već biti dio dramske napetosti koju serija gradi.

Ono što je u seriji fantastično jest rekonstrukcija vremena – od odjeće, automobila, sive sovjetske stvarnosti i samog Zvjezdanoga grada – te odlična, uglavnom britanska, glumačka ekipa. Autori serije pametno su odlučili ne tjerati glumce da govore nekim nategnutim ruskim naglaskom, već govore britanski engleski, i to funkcionira odlično. I ono što je još bitnije jest što serija drži vodu do samoga kraja. Ponekad se ‘popikne’ na ponekoj naivnosti, ponekad podlegne nekom lakom rješenju, ali kako se bliži kraju, podjednako drži napetost te poštuje vrijeme i svijet koji je stvorila.