Pogledali smo seriju ‘Nocturne’: Adaptacija nije podbacila…

Nocturne/APPLE TV

OCJENA: 8/10

Jako dobra američka serija, s plejadom odličnih glumaca, kako zvijezda tako i vrhunskih karakternih glumaca, nastala prema istoimenom romanu (kod nas prevedenom i objavljenom u Frakturi pod naslovom “Noćna mora”) švedskoga književnoga bračnog para, čiji je autorski pseudonim Lars Kepler. “Nocturne” prati kompliciranu priču o serijskom ubojici (ili možda otimaču) koji drži žrtve zatvorene pod zemljom, a koji je u psihijatrijskoj bolnici – zatvorenom dijelu tri metra pod zemljom – ali se jedna od njegovih žrtava pojavljuje živa nakon tri godine, što ponovno otvara cijeli slučaj, kao i pitanje je li “monstrum kojim slučajem nevin te, još važnije, je li još koja od žrtava živa zakopana”.

Već u prvoj epizodi, što možda seriji može biti teret, pojavljuje se mnoštvo likova koje će priča povezati. I to, rekao bih, cijeli orkestar – sve odlični glumci – kojim je možda lako dirigirati da odsviraju najbolje dionice, ali je pravo umijeće sve ih povezati u jedinstvenu priču a da nijedan od karaktera ne ostane nedorečen. Rekao bih da serija više-manje u tome uspijeva. Možda i zato što gotovo sve glumice i svi glumci mogu svojim umijećem nositi cijelu seriju (iako neki imaju tek sporedne, da ne kažem epizodne uloge) i to se jasno vidi na ekranu. To umijeće pokriva neke poteškoće u priči te to da serija ulazi u ritam i spaja sve te likove, ili ih barem dovoljno spaja, tek potkraj prve epizode.

Navest ću samo dva glumca koja su i više nego dovoljan mamac za gledanje serije – Liev Schreiber, kod nas možda najpoznatiji kao Wolverineov brat u filmskom serijalu “X-Men” i kao Ray Donovan u istoimenoj seriji, te Stephen Graham kojeg je nepotrebno predstavljati jer taj valjda nikad nije odigrao lošu ulogu. Sad je, kao i uostalom svi, odličan, iako mi je pomalo žao što su mu dodijelili ulogu psihopatskoga serijskog ubojice (a Graham, nažalost, prečesto glumi psihopate i nasilnike), bilo bi iznimno zanimljivo i, vjerujem, vrhunski da su obrnuli uloge pa da on glumi opsesivnog policajca s misijom, a Schreiber serijskog ubojicu.

Velim, bilo bi jako zanimljivo, ali autori su odigrali na sigurnu kartu i obojica vrhunski plivaju u ulogama. Serija je nastala prema jednom od romana Larsa Keplera i često se dogodi da u prenošenju “slučaja”, odnosno radnje iz jedne zemlje i kulture u drugu, dođe do kratkog spoja. Ne mislim tako, rekao bih da je to ustvari inspirativno, danska verzija serije “Forbrydelsen”, odnosno “The Killing”, meni je mnogo slabija (barem prve dvije sezone koje sam odgledao u obje verzije) od američke verzije. Također, mnogo su mi bolje američke filmske verzije “Djevojke s tetovažom zmaja” – kod nas je prvi od tih romana Stiega Larssona preveden, što je mnogo bolji i istinitiji naslov, kao “Muškarci koji mrze žene” nego one skandinavske.

Doduše, takvo što ne treba reći ni Šveđanima ni Dancima (a jednom sam takvo što izrekao pred danskim novinarom) jer bi se smrtno uvrijedili. Velim, prenošenje u drugu zemlju i kulturu može biti kobno, ali opet ovisi u koju zemlju iz koje zemlje i iz koje kulture u koju kulturu. Amerikanci to, u pravilu kad je riječ o skandinavskim djelima jako dobro, dapače, odlično rade. Uostalom, pa nije baš da po Danskoj i Švedskoj šeću Ted Bundyji i Zodiaci, to je više američka priča, dok se u mirnoj Skandinaviji policija više bavi slučajevima krađe bicikala nego lovom na serijske ubojice.

Iako da je suditi prema krimićima iz tih zemalja, sve te skandinavske zemlje bile bi opasno depopulizirane. Ono gdje Amerikanci znaju omanuti u takvim slučajevima jest da kompliciranu priču (a svi ti skandinavski krimići su ozbiljno zapetljani) krenu pojednostavljivati. Ovdje to, srećom, nije slučaj i serija je odlična.