radiobalkanfox
Ime tvoje kćeri znat će cijeli svijet – riječi su to koje je jedna vidovnjakinja uputila Andrei Swift, majci jedne od nesumnjivo najvećih zvijezda današnjice – Taylor Swift.
Swift je tada imala tek 12 godina, ni ona ni njezina majka vjerojatno ni u najluđim snovima nisu zamišljale u kolikoj će se mjeri to proročanstvo obistiniti. Rasprodani koncerti, milijuni fanova i prodanih albuma, milijarda dolara… Na površini sve to zvuči kao ostvarenje snova, kao život iz bajke, kao nešto na čemu vam ljudi zavide. Ipak, istina je negdje između. Swift je svojom posljednjom koncertnom turnejom dosegla razine slave i sveopće histerije koje nisu zabilježene još od vremena Beatlesa i manije koja je vladala u to doba. Ali ta razina slave nosi sa sobom i puno mračnije stvari. Swift više rijetko tko u javnom diskursu promatra kao osobu od krvi i mesa – ona je brend, ona je najunosniji biznis i sve što njena ruka dotakne kao da se pretvara u zlato. Sve to zvuči sjajno na papiru, ali kad od osobe od krvi i mesa postanete gotovo mitsko biće – to niti malo nije dobro za vaše mentalno zdravlje. Kako se uopće nositi sa životom koji je ispao iz svakog mogućeg okvira normalnosti? U slučaju Taylor Swift – tako da o tome pišete i skladate i na taj način svoje strahove, frustracije i boli transformirate u nešto pozitivno. Nešto što, kada jednom izađe na svjetlo dana, više nije vaše i što dajete u ruke publici na interpretaciju.
I time dolazimo do novog albuma naslovljenog ‘The Tortured Poets Department’ – na hrvatskom bismo mogli reći da se radi o odjelu izmučenih pjesnika. I dok je većina navikla njen autobiografski stil pisanja, koji zvuči gotovo kao otrgnuta stranica iz dnevnika, promatrati kroz prizmu trača i skandala i pitati se o kojem li je ovaj put slavnom ljubavniku riječ, tumačenjem ovoga albuma na tako prvoloptaški način trivijaliziraju se motivi, poruke i poetičnost ovog albuma.
‘The Tortured Poets Department’ je dvostruki album, a Swift ga je naslovila kao antologiju u kojoj kroz čak 31 pjesmu oslikava mračan, težak i zagušljiv period svog života u posljednje dvije godine. Album tematizira niz vrsta problema koje joj je u osobnom životu načinila enormna slava i popularnost. Swift otvoreno progovara o problemima depresije, anksioznosti, tuge, usamljenosti i otuđenosti od svijeta. Ovaj je album uistinu njen magnum opus jer obrađuje teme koje su i prije bile prisutne u njenom radu, ali je ona s vremenom usavršila svoj ‘zanat’, zna točno što i na koji način želi reći, a u tome joj pomažu već uhodani producenti i njeni dugogodišnji suradnici Jack Antonoff i Aaron Dessner.
66th Annual Grammy Awards in Los Angeles
|
Swift je na ovom albumu puno sirovija i nikad iskrenija u svom izričaju. Ovo je album nad kojim je potrebno ‘sjediti’, nije ni približno namijenjen top ljestvicama i rijetko će se koja od ovih pjesama konstantno vrtjeti na radiju toliko da će vam od nje postati mučno – kao što je to slučaj s nekim ranijim pop hitovima koje su radio postaje mrcvarile do iznemoglosti. Iako, nema sumnje da će i ovaj album oboriti rekorde na Billboard ljestvicama i streaming servisima, jer ipak je tu riječ o Taylor Swift.
I dok glazbena produkcija inspiraciju povlači iz nekih njenih ranijih albuma (Midnights, Folklore, Evermore), ovaj se album žanrovski teško može definirati. Ima tu i synth popa, i indie rocka i ponešto countryja. Ukoliko se na pjesmi ponavlja glazbeni motiv iz nekih prijašnjih albuma, to je znak da se pjesma tematski nastavlja na neka ranija djela. A ipak, ovaj album ne zvuči kao ništa što je već prije objavila. Kao što je i sama rekla u najavi ovog projekta, svrha ovog albuma je ta da upravo sve misli i probleme pretoči u glazbu, riješi se te patnje i da zatvori to poglavlje svog života. Ipak, u svom tom crnilu i teškim temama, ovaj album ima i trenutaka britkog i sarkastičnog humora.
Puna dva sata glazbe s ovako mračnom i teškom tematikom prepunom metafora nisu malo, niti je ovaj album ‘lako probavljiv’. Teško da ćete ga uspjeti i poslušati i razumjeti u jednom slušanju, pogotovo drugi dio ove antologije koji je još mračniji, teži i prepun teksta i kompliciranih stilskih figura nad kojima možete danima sjediti i razmišljati o njihovu značenju. Ipak, Swift je još jednom dokazala da je majstorica u pretvaranju intimnih i osobnih priča u univerzalne teme i iskustva s kojima se milijuni mogu povezati i u čemu se svatko od nas može prepoznati.
Prvi dio antologije, sačinjen od 16 pjesama, oslanja se na pretežno synth pop produkciju i ovaj prvi set pjesama puno će vam brže zapeti u uhu od drugog dijela. Tih drugih 15 pjesama glazbeno puno više nalikuju njenim folk i indie albumima Folklore i Evermore. I dok za svaku pjesmu na prvom dijelu albuma ima savršenog smisla zašto se tamo nalazi, drugi dio ove antologije u nekim trenucima djeluje nejasno i pomalo zagušeno. Pjesme poput ‘So Long, London’, ‘Guilty as Sin?’, ‘Florida!!!’ i ‘Who’s Afraid of Little Old Me?’ s prvog dijela ovog dvostrukog izdanja vjerojatno će postati klasici u njenoj diskografiji, a ‘Fortnight’ u suradnji s Post Maleoneom je jedan od njenih boljih singlova.
Ipak, neke pjesme s drugog dijela djeluju kao da ne pripadaju ovom projektu. I dok je ‘The Black Dog’ s B strane albuma jedna od najboljih pjesama njene cijele diskografije, ‘Robin’ i ‘So High School’ nekako ne pripadaju tematski ovom albumu, iako nisu nužno ‘loše’ pjesme. ‘Robin’ je pjesma posvećena sinu njenog producenta Aarona Dessnera i očuvanju djetinje nevinosti, dok je ‘So High School’ pretjerano vesela ljubavna pjesma koja tematski potpuno odudara od ostatka albuma. ‘ThanK you aIMee’, koja je navodno osvetnička pjesma o svađi s Kim Kardashian, je također jedan od lošijih trenutaka drugog dijela antologije.
‘Prophecy’ ili proročanstvo nas vraća, pak, na početak ove priče o vidovnjakinji koja je prorekla budućnost prije 26 godina. Ovo je definitivno najemotivnija i najogoljenija pjesma u kojoj Swift preklinje nebo da promijeni proročanstvo, u kojoj kaže kako bi se odrekla i slave i novca u zamjenu za nekoga tko samo želi provoditi vrijeme s njom i voljeti je i ta pjesma najbolje povezuje sve teme ovog albuma.
I tu dolazimo do samog kraja antologije i pjesme ‘Manuscript’ koja je potencijalno jedna od najboljih završnih pjesama ikada na bilo kojem od njenih albuma. “Now and then I reread the manuscript, But the story isn’t mine anymore“ – prevedeno “S vremena na vrijeme ponovno pročitam manuskript, ali ta priča više nije moja“. Ova zadnja dva stiha savršeno opisuju njen pothvat presnimavanja svojih starih albuma kako bi povratila autorska prava nad njima – ponovno čita stare zapise i tekstove, nadograđuje već obrađene teme novim mislima, i na kraju zatvara metaforičku knjigu i daje ju svijetu jer u tom trenutku priče više ne pripadaju njoj, već nama koji ih sada prvi put čitamo i slušamo i prepoznajemo situacije iz svog života u njima.
Ovo je album koji nitko od Taylor Swift nije očekivao. Mogla je komotno objaviti desetak sladunjavih pop hitova koji bi se vrtjeli na radio postajama mjesecima i dodatno joj podebljali bankovne račune. Ali njoj to više nije potrebno. Zaradila je novac, stekla je slavu, povratila je autorska prava na svoju glazbu i sada ima luksuz kao rijetko koji glazbenik današnjice – a to je da stvara glazbu kakvu želi, a ne kakvu mora.
Dodaj komentar