Potresna ispovijest majke: Dva puta pobijedila leukemiju, ostala bez kukova i ne odustaje zbog sina

Leukemija joj je dva puta promijenila život, ali nije slomila njezin duh. Matea Meden iz Varaždina danas je simbol upornosti i hrabrosti nakon što je čak dva puta pobijedila tešku bolest, prošla transplantaciju matičnih stanica, ostala bez oba kuka i izgradila novi život zbog svog sina.

Povodom Svjetskog dana leukemije, njezina priča još jednom podsjeća koliko su važni donori matičnih stanica i koliko snage čovjek može pronaći i u najtežim životnim trenucima.

Leukemija je bolest koja se danas, zahvaljujući napretku medicine i transplantaciji krvotvornih matičnih stanica, u velikom broju slučajeva može uspješno liječiti. Kada među članovima porodice ne postoji odgovarajući donor, nada se traži u registrima dobrovoljnih darivatelja, koji su povezani na svjetskom nivou i svakodnevno spašavaju živote.

Ipak, ni nakon uspješne transplantacije borba često nije završena. Kod dijela pacijenata razvija se hronični GVHD (graft-versus-host disease), stanje u kojem transplantirane stanice napadaju organizam primatelja. Takve komplikacije mogu zahvatiti više organa i trajati mjesecima ili godinama, uz niz ozbiljnih simptoma koji značajno utiču na kvalitet života.

Među onima koji su prošli kroz takvu životnu borbu nalazi se i 34-godišnja Matea Meden. Leukemiju je prvi put pobijedila kao djevojčica od deset godina, a drugi put bolest joj se vratila kada je već bila majka malog dječaka.

Iako je po zanimanju odgajateljica, zbog narušenog imuniteta više nije mogla raditi u vrtiću. Umjesto da odustane, odlučila je krenuti ispočetka. Završila je i drugi fakultet – ekonomiju – te za svoj uspjeh dobila Dekanovu nagradu za najboljeg studenta. Sve to ostvarila je dok je prolazila kroz jedno od najtežih razdoblja života.

“Prva mi je leukemija dijagnosticirana 2002. kao djetetu. Zahvaljujući upravo tome, bolest i liječenje ne pamtim kao nešto loše ili teško, perspektiva je bila potpuno drukčija – dijete ne zna protiv čega se bori, ne razumije što bolest doista jest i koliko je opasna”, prisjetila se Matea.

U vrijeme kada se prvi put liječila mogućnosti transplantacije bile su znatno ograničenije nego danas, a pronalazak nesrodnog donora predstavljao je gotovo nemoguću misiju. Kasnije su razvoj registara dobrovoljnih darivatelja i osnivanje Zaklade Ana Rukavina značajno povećali šanse oboljelih da pronađu odgovarajućeg donora.

Djetinjstvo je, uprkos dugotrajnom liječenju, nastavila graditi bez gorčine. Završila je školovanje, osnovala porodicu i rodila sina Benjamina, vjerujući da je najteže ostalo iza nje.

Međutim, nekoliko godina kasnije pojavili su se umor, slabost i neuobičajene modrice. Isprva je mislila da su posljedica iscrpljenosti na poslu, ali pretrage su donijele vijest koju nije mogla ni zamisliti – leukemija se vratila.

“Svijet mi se srušio. Radila sam, imala malo dijete, lijepi život, koji je trebalo ostaviti, i otići se liječiti u Zagreb.”

Drugi put bila je potpuno svjesna težine borbe koja je čeka. Najveću snagu pronalazila je u svom sinu.

“Preživjela sam sve to zbog Benjamina. Morao je imati živu majku.”

Samo četiri mjeseca nakon dijagnoze pronađen joj je nesrodni donor iz Njemačke – mladi zdravstveni radnik koji je još kao veoma mlad odlučio postati dobrovoljni donor matičnih stanica.

“Zamislite koliko je empatičan, kad je sa samo 20 godina odlučio nekome nepoznatom donirati svoje matične stanice.”

Nakon četiri ciklusa hemoterapije uslijedila je transplantacija, ali ni tada iskušenjima nije bio kraj. Razvila je teški oblik GVHD-a koji je zahvatio kožu, jetru i pluća, zbog čega je sedmicama bila izolirana u bolničkoj sobi.

“Bilo mi je najgore u životu, najteže…”

Pandemija koronavirusa dodatno je otežala liječenje. Danima nije mogla vidjeti porodicu, a sina je gledala isključivo putem video poziva.

Jedan od trenutaka koji joj je ostao urezan u sjećanje bio je njihov prvi susret nakon izlaska iz bolnice.

“Mama, nemaš kosu, ali ti si i dalje moja mama.”

Posljedice liječenja ostavile su trajan trag. Zbog dugotrajne terapije kortikosteroidima morala je ugraditi oba umjetna kuka, a u budućnosti je očekuju i operacije koljena.

I pored svega što je prošla, Matea nije odustala od života ni svojih planova. Promijenila je zanimanje, završila novi fakultet i danas radi kao ekonomistica, dok svoju životnu priču koristi kako bi pružila podršku drugim oboljelima.

Svoje iskustvo sažela je jednostavnom, ali snažnom porukom:

“Granica nema, osim u našim glavama.”