Regionalna muzička scena oprostila se od Miše Hrnjaka, basiste koji je preminuo u 76. godini. Hrnjak je bio ključni član legendarne udarne trojke zagrebačke Azre – sastava koji je definisao jugoslovenski novi talas i ostavio trajni pečat u rok istoriji ovih prostora. Uz frontmena Branimira Džonija Štulića i bubnjara Borisa Lajnera, činio je ritam-sekciju i kreativnu osovinu benda koji je na prelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine prošlog veka stvorio numere koje i danas važe za opšta mesta domaće rok antologije.
Slučajan susret i tri i po godine koje su promenile sve
Iako se njegov boravak u bendu sveo na svega tri i po godine, uticaj koji je ostvario bio je presudan. Njegov ulazak u grupu dogodio se sasvim neplanirano: Štuliću je pred zakazane svirke hitno bio neophodan basista, pa je pozvao Hrnjaka na probu u svoj stan. Suočen sa sirovom silinom Štulićevih kompozicija i njegovom scenskom energijom, Hrnjak je ostao impresioniran. Ideja o povremenom uskakanju ubrzo je pala u vodu kada im se pridružio Boris Lajner – stvorena je hemija koja je Azru lansirala u sam vrh scene.
Usledio je period maničnog rada i svirki bez predaha. Na maratonskim koncertima bend je redovno isporučivao repertoar od preko pedeset pesama po večeri, što je tražilo besprekornu tehničku spremnost, disciplinu i fizičku izdržljivost. U tom kratkom, eksplozivnom razdoblju, Hrnjak je odsvirao bas-linije za prva tri epohalna studijska izdanja (Azra, Sunčana strana ulice, Filigranski pločnici), kao i za monumentalni trostruki koncertni zapis Ravno do dna, zabeležen u zagrebačkom klubu Kulušić.
Cena slave i radikalan prekid
Iscrpljujući tempo rada, pritisak nagle popularnosti i neprekidni život na točkovima uzeli su svoj danak. Kada je 1982. godine došlo vreme za odsluženje vojnog roka, Hrnjak je već doneo čvrstu odluku da stavi tačku na rokenrol karijeru. Dok je vojničke dane provodio u Surdulici i Leskovcu, gde je nastupao sa orkestrom tamošnjeg doma vojske, postalo je jasno da se po skidanju uniforme neće vratiti u Azru. Smatrao je da je to poglavlje zauvek zatvoreno.
Nakon izlaska iz vojske usledio je potpuni izlazak iz javnog života. To razdoblje obeležila su lutanja, putovanja, teška borba sa porocima, ali i pronalaženje novog smisla kroz duhovnost i veru. Život ga je na kraju odveo u Mađarsku, gde je zasnovao veliku porodicu sa suprugom i podigao petoro dece. Izabrao je miran, zanatski poziv – godinama je radio kao stolar i izrađivač nameštaja. Bas-gitaru nije uzimao u ruke skoro pune dve decenije, svirajući isključivo za svoju dušu na akustičnoj gitari.
Povratak korenima i memoari za kraj
Muzička pauza prekinuta je tek 2010. godine. Posle bezmalo tri decenije pauze, obnovio je kreativni kontakt sa starim saborcem Borisom Lajnerom. Dvojac je oformio novi sastav i snimio studijski materijal pod nazivom Viša sila, dokazavši da prepoznatljiva ritmička sinergija nije izbledela s godinama.
Svoju neobičnu sudbinu, uspone i padove Mišo Hrnjak je pretočio u pisanu reč 2015. godine, kada je objavio autobiografsku knjigu Srce od zlata – priče, ali ne baš za decu. Kroz nju je otvoreno progovorio o svom detinjstvu, furioznim i haotičnim godinama na vrhuncu slave sa Azrom, kao i o tišini, preispitivanjima i miru koji su usledili nakon silaska sa velike scene.




Dodaj komentar