Aleksandar je nosio teret slavnog prezimena i kasnije shvatio značaj očevog muzičkog nasleđa.
Toma je detinjstvo proveo u velikom siromaštvu.
Legendarni pevač Toma Zdravković, napustio nas je poslednjeg dana septembra 1991. godine, ali njegovi neprolazni hitovi i dalje duboko diraju u srce. Muzičke ideje i stvaralačku snagu pronalazio je u sopstvenoj tuzi i kafanskim noćima, a njegovo potomstvo čine dvoje dece – ćerka Žaklina i sin Aleksandar.
Za razliku od polusestre Žakline, koja se povremeno nađe u žiži interesovanja, Aleksandar izbegava medijsku pažnju. On je rođen u drugom braku slavnog pevača sa Gordanom Zdravković, a danas je nastanjen u Torontu, gradu gde su se njegovi majka i otac prvi put sreli. Supruga Gordana i naslednik nisu se odvajali od umetnika sve do njegovog poslednjeg daha.
O svom odrastanju i teretu slave koji je nosio, Aleksandar je svojevremeno otvoreno govorio:
Foto: Blic / screenshot
“Nekada sam se predstavljao kao Aleksandar Saša, da bih izbegao teret prezimena Zdravković”
“Kad saznaju čiji sam sin, prvo me pitaju kako sam odrastao uz njega. Nekada sam se predstavljao kao Aleksandar Saša, da bih izbegao teret prezimena Zdravković. Bio sam premlad kada je umro, tek kasnije sam shvatio koliko on znači za muziku i za druge ljude i šta je ostavio iza sebe. Tek sa svojih 16-17 godina, kada sam počeo da se zaljubljujem, počeo sam da shvatam njegove pesme. Umesto u park nekad sam sa njim išao u kazino. Video sam mnoge stvari mnogo mlad. Nisam ni znao šta se dešava oko mene – rekao je jednom prilikom Aleksandar”.
Foto: screenshot
Iako je Toma postigao neslućeni uspeh i stekao status legende, njegovi počeci bili su prožeti ekstremnim siromaštvom. Dar za muziku u familiji Zdravković potiče od oca Dušana, a Toma je počeo da se ističe još u osnovnoj školi. Tokom rane mladosti pohađao je tkački zanat u Leskovcu, gde je živeo u stravičnim uslovima sa svojim prijateljem Stanišom Stanojevićem. Delili su vlažnu, iznajmljenu sobicu kod izvesne “tetka Živke”.
Njegov prijatelj je o tom mračnom periodu svedočio sledećim rečima:
“Spavali smo na podu i pokrivali se krparama, sve su nas vaške pojele” – pričao je Staniša.
Životni preokret počeo je s jeseni 1954. godine, kada su ova dva dečaka zakoračila u leskovačku kafanu “Radan”. Njihova prvobitna namera bila je da izmole ostatke hrane sa tuđih stolova, ni ne sluteći da im je sudbina tu isplanirala zvezdani put.




Dodaj komentar