Slaviša prije 21 godinu uzeo kćerku s Downovim sindromom iz doma: „Nema sile koja bi me odvojila od mog djeteta“

Postoje priče koje pokazuju da roditeljska ljubav nije samo emocija, nego i odluka da se ostane uz svoje dijete bez obzira na sve prepreke. Upravo takva je priča Slaviše Veličkovića i njegove kćerke Anje, koju od milja zove Lokica. Već 21 godinu njih dvoje žive nerazdvojno.

Anja je rođena s Downovim sindromom, a nakon njenog rođenja majka ju je predala u dom. U to vrijeme Slaviša i njegova supruga više nisu bili zajedno, ali on nije mogao prihvatiti da mu kćerka odrasta bez njega. Zato je podnio zahtjev da preuzme brigu o njoj, a nakon što su nadležni utvrdili da ispunjava sve potrebne uslove, djevojčica je došla kući sa svojim ocem.

– Nema te sile koja je mene mogla razdvojiti od mog djeteta – rekao je Slaviša, prisjećajući se tog perioda i odluke koja mu je promijenila život.

Od tog trenutka postao je samohrani otac i naredne dvije decenije posvetio je tome da Anji ništa ne nedostaje. Kako sam kaže, bilo je teško, ali nikada nije pomišljao da odustane.

Slaviša je godinama radio dva posla kako bi svojoj kćerki obezbijedio što bolje uslove za život. Anja je uz pomoć ličnog asistenta završila osnovnu i srednju školu, a taj trošak je njen otac pokrivao iz sopstvenog džepa. Za njega je, međutim, sve to bilo samo dio roditeljske odgovornosti.

Danas Anja ima 21 godinu i vodi ispunjen život. Voli muziku, druženje, izlaske, pjevanje i ples, a posebno uživa u vremenu koje provodi s prijateljima iz kragujevačkog udruženja „Daun“. Sve češće boravi i u očevoj radionici, gdje zajedno provode vrijeme i uče nove stvari.

Slaviša se bavi autodetailingom i dubinskim pranjem vozila, a njegova želja je da Anja savlada posao i jednog dana stekne sertifikat. Na taj način, kaže, želi da joj omogući što veću samostalnost i sigurnost u budućnosti.

Njihov odnos odavno je prerastao običnu svakodnevicu oca i kćerke. Oni zajedno rade, izlaze, putuju i dijele male porodične rituale koji njihov život čine posebnim. Anja ujutru voli da se probudi uz muziku, sama se spremi i doručkuje kod bake, a zatim sa ocem odlazi u radionicu. Posebno voli druženja, restorane, muziku uživo i proslave sa prijateljima.

Slaviša kaže da se trudi da Anji pruži život što sličniji životu njenih vršnjaka, kako bi se osjećala slobodno, prihvaćeno i sretno. Zajedno odlaze i u manastir Ostrog, koji im, kako ističe, predstavlja mjesto duhovne snage i mira.

Kada govori o svemu što su prošli, Slaviša ne govori o žrtvi, nego o ljubavi i ponosu. Njegova poruka drugim roditeljima je jednostavna i iskrena: nije lako, ali ne treba odustajati ni od djeteta ni od porodice.

Priča o Slaviši i Lokici zato nije samo priča o ocu koji je prije 21 godinu svoje dijete odveo kući iz doma. To je priča o odluci, upornosti i ljubavi koja traje svakog dana, bez uslova i bez odustajanja.