radiobalkanfox
Kultni jugoslavenski horor Leptirica vratit će se na velika platna u novoj, autorskoj interpretaciji. Redateljica Karla Lulić otkupila je prava od autora originala, Đorđa Kadijevića, te započela razvoj projekta koji ima ambiciju zadržati duh jednog od najpoznatijih horora ovih prostora, ali ga istovremeno ispričati na suvremen i vizualno snažan način. Riječ je o filmu koji je obilježio generacije gledatelja, a sada dobiva novu perspektivu – onu koja se oslanja na lokalni folklor, ali i atmosferu malo drugačije lokacije – Podravine.
Sjećanje na prvi susret s filmom i danas joj je, kaže, iznimno živo, gotovo tjelesno iskustvo koje se ne zaboravlja.
– Sjećam se itekako kako smo svi upali u zasjedu redatelja Kadijevića, doslovno! Cijele obitelji pred ekranom ne očekujući zastrašujući obrat, to prelijepo lice Leptirice koje se odjednom pretvori u čudovište – rekla je redateljica Lulić.
Taj trenutak, dodaje, bio je samo početak nečega što je nadilazilo klasično gledanje filma.
– Ona je i doživljaj, slike i atmosfera idile polja i šuma, vodenica i šum vode, kao da se napetost i jeza mogla osjetiti kroz ekran. Za tadašnje nevino doba odrastanja, bilo je to neponovljivo iskustvo prvog horora. I tako, skroz neočekivano, nekoliko generacija ostaju obilježene Leptiricom, koja se ‘ušuljala u kolektivne snove od Vardara do Triglava’, da citiram jedan od naslova o filmu – ispričala je pa dodala kako je to bilo nešto doista mračno, mračnije od ičega na tadašnjim TV ekranima.
Ideja koja se ‘prelomila’
Upravo taj snažan dojam koji film ostavlja, ali i njezin odnos prema žanru, doveli su do odluke da se upusti u remake.
– Veliki sam fan žanra filma, a moćan su alat da ispričaju nešto o nama i našem postojanju u metaforičkom smislu. Dopiru do naše podsvijesti na specifičan način, suočavajući nas s najvećim strahovima, nama samima i stanjima duha društva – kaže.
Ideja o remakeu, kaže, nije došla preko noći, već se razvijala i sada se pretvara u stvarnost.
– Sasvim slučajno je došlo do ideje za remakeom, u opuštenom razgovoru s prijateljima o Leptirici, i u meni se nešto prelomilo, sjećam se. Baš taj film, u cijelom bogatom kinematografskom naslijeđu bivše Jugoslavije zaslužuje remake, te da mu se udahne nova perspektiva i da ispričamo Kadijevićev film koji je star više od pola stoljeća – istaknula je Lulić.
Iako je svijet danas bitno drugačiji nego u vrijeme kada je film nastao, smatra da su njegova ključna pitanja i dalje jednako relevantna.
– Toliko se toga promijenilo i tako velikom brzinom, ali neke teme ostaju univerzalne. Što nas čini čovjekom, a što čudovištem, to je ono što Leptirica preispituje. I kako i sam Kadijević kaže, to je film o metamorfozi, propituje zlo koje nema kraja, ono je kontinuirano i postoji samo u čovjeku. I ne samo to, imamo priliku jedno naslijeđe nastaviti dalje i prenijeti novim generacijama, a onima koji su obilježeni filmom, novo iskustvo gledanja – dodala je.
Podravina kao prostor za film
Radnja remakea smještena je u Podravinu, što za redateljicu ima i osobnu i autorsku težinu, ali i jasnu estetsku logiku.
– I sama sam porijeklom Podravka, a upravo kroz svoj rad i kroz scouting lokacija otkrila sam koliko ovaj dio Hrvatske skriva mistiku i atmosferu. Bogatstvo krajolika, šuma, malih sela, uz istovremenu nevinost ali opet i čudnovatost, onu koju možemo vidjeti i osjetiti i u naivi koja svoje porijeklo nalazi upravo u ovim podnebljima – objasnila je redateljica.
Kako kaže, odluka o lokaciji dodatno se učvrstila kroz konkretan rad na projektu.
– Leptirica je po sebi bila sama motivacija, a kad smo pokrenuli projekt istražujući lokacije, shvatili smo da je upravo Podravina idealan setting. Ali ne samo setting, već i inspirira pojedine dijelove remakea i daje im svoju specifičnost i atmosferu – rekla je.
U njezinom pristupu filmu, prostor nije samo pozadina, nego aktivni element koji oblikuje priču i doživljaj.
Za europski film kažemo ‘lokacija je sve’ jer toliko doprinosi kao tihi lik u filmu, diktira vizualnu teksturu, atmosferu i svjetlo, dajući autentične detalje za finalni look filma – kaže.
Naglašava kako upravo taj prostor još uvijek nije dovoljno iskorišten, čak ni među onima koji u njemu žive.
– Ta mistika Podravine, ali i općenito Sjeverne Hrvatske ne samo da nije iskorištena u filmu, već nije poznata i od većine samih stanovnika koji tu žive. I sama, iako sam odrasla ovdje, otkrivam potpuno neočekivanih mjesta. Čudo je kad skrenete nekim putićem što sve možete otkriti. Kako nisu dovoljno korištene u filmu, ove lokacije definitivno doprinose novoj vrijednosti koje se mogu ponuditi remakeu, za tako poseban film, posebne lokacije. Pažljivo odabrane – dodala je.
Mitovi i folklor
Posebnu dimenziju filmu daje i oslanjanje na lokalnu mitologiju, koja se prirodno uklapa u atmosferu priče.
– Naročito ako zaronimo u mit bijele žene, odnosno u dijalektu ‘bele žene’ s ovih prostora. Žena u bijeloj haljini lutala je poljima i šumama Podravskih sela i Sjeverne Hrvatske te svojom pojavom nagovještavala nesreću, bolest, smrt – ispričala je Lulić.
Tijekom istraživanja, susrela se i s vrlo konkretnim, gotovo fizičkim doživljajem tih prostora.
Prilikom istraživanja o temi, posjetila sam šume Prekodravlja (Ždala, Repaš, Gola) koje su najčešće lokacije vidjelica Bele žene, i moram priznati, te šume izgledaju zaista mračno. Pogled s ceste u šumu ne doseže niti nekoliko metara prije nego nastupi potpuni mrak. Kao da kroz šumu ne dopire svjetlo dana, izuzetno je dojmljivo i gotovo nadrealno. Upravo ta nadrealnost doprinosi i novoj vrijednosti remakeu već nadrealnog originala Leptirice – dodala je.
Ističe i važnost suradnje s lokalnim institucijama u procesu istraživanja i razvoja.
– Dublje ulazimo u istraživanje i povezivanje ovih motiva te pritom imamo i dobru suradnju s Muzejom grada Koprivnice i Knjižnicom i čitaonicom Fran Galović Koprivnica, što uvelike doprinosi oblikovanju djela. Ako se može spomenuti, ovom prilikom želim zahvaliti Muzeju, kao i Gradu Koprivnici, a i Koprivničko-križevačkoj županiji na podršci za daljnji rad na projektu – kazala nam je redateljica.
Vodenica, voda i granica između svjetova
Kao i u originalu, važan simbol ostaje vodenica, ali i širi folklorni kontekst koji je okružuje.
– Original kao i remake prati staroslavenske kodove u folkloru oko vode i vodenice kao portala između onozemaljskog i ovozemaljskog, između života i smrti, te su se vodenice smatrale mjestom susreta živog i neživog. Također, voda je ženski element, a naša Leptirica upravo izvire kroz vodu i dolazi, vraća se. Leptirica se vraća – rekla je.
Dodaje kako taj motiv ostaje u samom središtu priče.
– Također, vodenica i dalje, kao u originalu, ostaje srce filma, kao i početak života našeg lika Leptirice – istaknula je Lulić.
Strah koji se gradi, ali i ostaje
U pristupu hororu, fokus nije na šoku, nego na osjećaju koji se gradi i zadržava.
-Snaga lokaliteta pri radu na filmskom djelu inače, naročito u žanru horora i fantastike, je zapravo nužno za stvaranje psihološkog sidra. Kad publika osjeti autentičan i lokalan prostor i setting, to snažno djeluje na iskustvo gledanja filma, jer tako nadrealno ili ekstremno postaje ‘stvarno’, i time uznemirujuće. Kao da se nemamo gdje sakriti. Film ima sjajnu moć distorziranja stvarnog i poznatog u nešto novo i čudno – objasnila je.
Upravo zato, naglašava, važan je postupni razvoj napetosti.
-Naročito takozvani ‘slow-burn’ horori grade tu jezu u gledatelju postepeno, bez da se i primijeti, a kad dođe do prevrata i šoka, kao i u originalnoj Leptirici, jeza dugo ostaje u psihi gledatelja. To je bilo još jedno oružje Kadijevića koje mu je omogućilo da Leptirica ostane relevantna i nakon pola stoljeća – dodaje.
Glumica kao vizualna metafora lika
Glavnu ulogu nosi Dea Maria Računica, čiji je izgled postao dio same interpretacije lika.
– Inače, ona prirodno ima jedno oko smeđe a drugo plavo, i savršeno vizualno interpretira tu namjeru, tu dvojaku prirodu u nama. ‘Strah u kosti’ o kojem pričaju kad se fanovi sjete iskustva gledanja Leptirice je upravo fenomen stvaranja hladnoće i nelagode, miješajući gotovo groteskni horor s delikatnom ljepotom, time stvarajući jeziv kontrast između čudovišta od kojeg odvraćamo pogled, a istovremeno ne možemo odlijepiti oči od njene ljepote – otkrila je redateljica.
Taj kontrast dodatno pojašnjava slikom koja ostaje u glavi.
– Zamislite samo predivnog bijelog leptira, manifestacija savršenstva prirode i ljepote, koji zapravo samo svojom pojavom najavljuje jezu i strah. Također, vodenica koja se pokreće, ona ne staje jer zlo ne prestaje, a mlin melje sve – dodala je.
Projekt je trenutno u fazi razvoja, ali već ima jasno postavljene temelje i međunarodne ambicije.
– Trenutno smo financirani u razvoju projekta od strane Grada Koprivnice i Koprivničko-Križevačke županije, ali također indirektno u istraživanju nam pomaže suradnja s Muzejom grada Koprivnice i Knjižnicom i čitaonicom Fran Galović Koprivnica. Također smo u evaluaciji Hrvatskog audiovizualnog centra, a kako uvijek naginjemo međunarodnim koprodukcijama, povezani smo s partnerima iz Srbije i Rumunjske, što čini logičnu koprodukciju s kreativne strane ali također i sa strane folklora i bogatog kulturnog naslijeđa oko vampira. Tu je i interes Nordijskih zemalja, također zbog visokog afiniteta prema folkloru, žanru i dark pričama – objašnjava.
Sljedeći koraci već su u pripremi.
– Projekt se razvija stabilno, što je bitno i na što smo ponosni, jedva čekamo snimanje! Trenutno radimo na realizaciji takozvanog video koncepta (proof-of-concept) i kroz mjesec-dva ćemo snimiti neke probne kadrove budućeg filma, testirati viziju filma i sklopiti neki reprezentativni trailer koji nam dalje pomaže u financiranju filma i prezentaciji projekta filmskoj industriji – govori nam Lulić.
Susret s Kadijevićem kao ‘event’
Posebnu težinu projektu daje i odnos s autorom originala.
– S redateljem Kadijevićem smo izgradili zaista prelijep odnos povjerenja i razmjene ideja. Kad je remake Leptirice još bio začetku, posjetili smo ga dva puta u Beogradu, i upoznali čovjeka od gotovo 93 godine, i dalje vitalnog te jednog od najelokventnijih ljudi koje smo upoznali. On je istinski umjetnik i intelektualac, čovjek kojeg se može slušati satima s obiljem prekrasnih ideja, misli i crnog humora. Kao redatelj tzv. impresivnog ‘crnog talasa’ bivše Jugoslavije, osjećaj upoznavanja s njim je kao event – ispričala je.
Dodaje kako je podrška bila obostrana.
– Kadijević je prepoznao sličnost u afinitetu i našoj viziji… Počašćen je da Leptirica živi dalje. Njegovo naslijeđe se nastavlja, njegova vizija poprima drugi oblik, a opet ostaje vjerna njegovoj namjeri – rekla je redateljica Lulić.
Iza ovog projekta stoji i autorski put koji Lulić gradi godinama, a svaki film, kaže, nosi nešto osobno. Pitali smo ju, koji joj je najdraži projekt na kojem je radila.
– Teško je izabrati najdraže dijete kad pogledamo rad iza sebe. Svaki od njih nešto otkriva o nama, svaki od njih nas nečemu uči. Ako baš moram izdvojiti, to je možda prvi ‘U ime Jagode, Čokolade i Duha Svetoga’ s Goranom Navojcem u glavnoj ulozi, o svećeniku koji živi u selu Fanatika, a samo želi pojesti sladoled, iako smatraju da je to grijeh za popa. Priča je to o iskušenju svih nas, univerzalna tema koja nas proganja od kad je svijeta – ispričala je.
Dodaje kako joj je taj projekt posebno važan i zbog samih početaka.
– A možda je poseban baš zato jer je prvi, na neki način moja filmska škola. A koliko god su bili teški uvjeti rada jer nismo imali financiranje, rad na filmu i snimanje je bilo jako zabavno i inspirativno, s toliko dobre volje i suradnje sa svih strana – rekla je.
Film je, ističe, imao i snažan odjek kod publike.
-Bio je prvi u povijesti Pulskog filmskog festivala na otvorenju u Areni… Svjetsku premijeru doživio je u Los Angelesu, a kasnije se tamo i vratio na festivalu najboljih ostvarenja iz Europe. Otkupljen je od strane Hrvatske radiotelevizije, a uskoro će biti dostupan i online – dodala je.
‘Moramo biti odvažni’
Na kraju, Lulić svoju verziju opisuje jasno i direktno.
Leptirica se vraća. I ovo je sad njena priča. Priča koja je prije pola stoljeća proganjala generacije u noćnim morama sad dobiva žensku perspektivu, s još više krvi i jeze. I osvete – zaključila je.
Remake, naglašava, ide dalje od samog žanra i otvara prostor za suvremene teme.
-Praksa remake-a je kod nas neistražena… Remake ima smisla ako može ponuditi nešto novo, a da istovremeno uzdiže i original. Publika je danas drugačija nego prije pedeset godina, kao i njihova očekivanja. Stoga moramo biti odvažni i ne bojati se uroniti dublje u atmosferu i likove – govori nam redateljica.
U fokusu je i emocionalna dimenzija priče.
-Želimo ispričati priču o tome što znači biti čovjek… ali ponajviše o osjećaju izolacije, usamljenosti i otuđenosti. Suvremeno društvo nažalost odlikuje usamljenost i otuđenost, osjećaj nepripadanja postao je univerzalan – istaknula je pa dodala rečenicu koja sažima sve: ‘Leptirica nikad neće pripadati, a od svoje prirode ni sama ne može pobjeći’.
Dodaj komentar