- Tokom Drugog svetskog rata porodica je živela u velikom siromaštvu, koje su prevazilazili zajedništvom i humorom, a njen brat Bora bio je posebno snalažljiv.
- Mira je rano otkrila svoj glumački talenat i sa 17 godina započela karijeru u Narodnom pozorištu, ostvarivši velike uspehe i ljubavi, posebno sa Bojanom Stupicom.
Iza blistave karijere jedne od najvećih srpskih i jugoslovenskih glumica, Mire Stupice, stajala je izuzetno teška životna priča protkana gubicima i borbom od najranijeg detinjstva. Rođena u Gnjilanu, odrasla je u stalnoj seobi porodice — najpre u Gornji Milanovac, a potom u Aranđelovac. Već sa devet godina ostala je bez oca, a u ranoj mladosti pretrpela je i gubitak dva rođena brata koji su preminuli kao deca. Kroz sve životne nedaće prolazila je uz majku i mlađeg brata Boru Todorovića, koji će kasnije, baš kao i ona, postati glumačka legenda.
Uprkos ranim tragedijama, Mira je detinjstvo pamtila i po trenucima tišine i bliskosti sa roditeljima:
“Kada sam ja bila dete, bilo je vreme tišine, nije bilo rata. Bilo je to vreme strašne skromnosti. Ja se sećam svake svoje šetnje s mamom i tatom. Za mene je bila divna stvar to što nisam ostala kod kuće, nego sa mamom i tatom išla u prirodu. Pa srećemo neke ljude, pa me ti ljudi pomiluju po kosi… Tako se polako otvarao svet preda mnom. I tako sam znala gde mi je mesto. Znala sam da sam mala, da sam niko i da ću jednog dana postati neko, prema nekom uzoru od tih maminih i tatinih prijatelja, ili njihove već odrasle dece”.
Godine nemaštine i preživljavanje u okupiranom Beogradu
Nakon što joj je majka dobila otkaz, tročlana porodica se suočila sa ekstremnim siromaštvom. Uslovi u kojima su živeli bili su surovi, ali su ih prevazilazili zajedništvom i humorom. U svojoj knjizi sećanja “Šaka soli”, Mira je slikovito opisala te teške dane:
“Mamu su otpustili. Kuća je bila rastresena od bombardovanja, kroz rupe na regastovima ulazili su hladnoća i sneg. Nema hrane, nema drva. Uveče kad ležemo, mi se oblačimo: kapute, šalove, čarape, pa čak i rukavice. A nas troje se u našoj muci čak i zasmejavamo. Bora traži da onako u mraku igramo slovo na slovo, i to samo o hrani. Naše žlezde bi proradile i dugo nas je u noć mučila glad. Bori je bila jedanaesta, a meni sedamnaesta kad je on odlučio da bude glava porodice. Sklepao je neku dasku sa točkićima i uputio se na Železničku stanicu Beograd da bude nosač i da nas svojim radom hrani. Profesionalci su ga, bez ikakve sentimentalnosti, onako malog pretukli i odveli u kvart. Tamo ga je slučajno našao naš komšija Mile, tramvajdžija, i dovukao, onako umuzganog i išamaranog. Bora je uopšte postao inventivan. Krao je ugalj sa stanice, kao i gume iz nekog nemačkog magacina, pa pravio đonove i prodavao. Krao je gde je i šta je stigao i ne jednom, imao glavu u torbi. Jednom ga Nemci uhvate s društvom u krađi konjskih sedala iz magacina na Tašmajdanu, poređaju ih uza zid, repetiraju šmajsere i na komandu “pali” dobro svakog čizmom opale po guzici”.
Pozornica kao spas i fatalne ljubavi
Kao učenica Trgovačke akademije, Mira počinje da glumi u školskim predstavama, a njen vanserijski talenat sa 17 godina uočava glumac Viktor Starčić. Već 1941. godine zapošljava se u Narodnom pozorištu u Beogradu. Tokom i nakon Drugog svetskog rata, nastupala je u pozorištima u Nišu i Šapcu, da bi kasnije prešla u Jugoslovensko dramsko pozorište (JDP) i Atelje 212 na poziv čuvenog Bojana Stupice, čoveka koji će postati njena najveća životna i profesionalna ljubav.
Njen prvi brak, sklopljen u devetnaestoj godini sa glumcem Milivojem “Mavidom” Popovićem, trajao je četiri godine i doneo joj ćerku Minu. Ipak, Bojan Stupica je ostao njena najveća inspiracija i čovek kojem je pripisivala zasluge za svoju impozantnu karijeru. Nakon Bojanove prerane smrti 1970. godine, Mira je utehu pronašla u braku sa Cvijetinom Mijatovićem, prijateljem i političarom koji će kasnije postati predsednik predsedništva SFRJ.
Govoreći o Bojanu i kasnijem braku sa Cvijetinom, Mira je izjavila:
“On je bio jedini, najveći, najbolji, najdublji, najinteresantniji. Brak s Cvijetinom bio je moj beg… Znala sam da moram da radim mnogo i da nemam vremena za ljubav. Ali on je bio gospodin čovek, jedno divno biće. On je voleo Bojana, bili su prijatelji. Njegova žena je mene volela. Kada je ona umrla, mi smo bili prijatelji koji su se sastavili u istoj boli. Oboje smo bili u istom psihološkom stanju zbog gubitka voljenog bića”.
Od prve dame do staračkog doma
Brak sa Cvijetinom Mijatovićem doneo joj je status “prve dame”, što je poslužilo i za šalu u krugu porodice. Prisećajući se detinjstva kada je njen brat Bora maštao da se Mira uda za kralja, ona mu je u šali odgovorila:
“- U socijalizmu, nažalost, nema kralja, ali ja sam se udala za predsednika države. Razumi, uradila sam najviše što sam mogla, u datim okolnostima!”.
Iako je život na visokoj nozi doneo mnoge počasti, ovaj brak je bio obeležen teškim porodičnim tragedijama, a Cvijetin je preminuo 1993. godine. Mira je svoje poslednje godine provela u domu za stara lica, nakon što je u proleće 2016. godine doživela moždani udar. Preminula je u avgustu iste godine.
U svom poslednjem intervjuu, osvrnula se na svoj život, samoću i ljude koji su je okruživali:
“Vreme brzo prolazi. Imam pažnju, ali i želju za samoćom. Dovoljno imam i potrebe da pozovem u posetu one koje želim, a dovoljno je i onih koji će na poziv odgovoriti. Sve biram sama. Tokom života bilo je za mene i previše zainteresovanosti. Ipak, ne preko mere, nikada me ta radoznalost nije uvredila. Valjda sam za prijatelje birala ljude takvog dara.”.




Dodaj komentar