
Pripremite maramice i proverite puls, jer je predsednik Srbije još jednom obukao odoru vrhovnog istoričara nacije! Uz obavezno citiranje Arčibalda Rajsa, sudbonosno gledanje u nebo i prebrojavanje dijaspore od Banjaluke do Pariza, poručeno nam je da slavni preci nisu ginuli uzalud i da nam srca, čak i pod tuđim oblacima, kucaju isključivo u nacionalnom ritmu.
Čas istorije u Palati Srbija: Vaskrsenje uz ordenje i citate
Kada dođe Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, jasno je da redovni dnevni red pada u vodu, a scena se prepušta teškom patriotskom patosu. Na ceremoniji uručenja odlikovanja u Palati Srbija, predsednik Aleksandar Vučić rešio je da nas podseti na epske proporcije našeg postojanja. U stilu iskusnog profesora istorije, lider je posegnuo za dnevnikom Arčibalda Rajsa i rečima Slobodana Jovanovića, objašnjavajući kako probijanje Solunskog fronta nije bio samo vojni manevar, već pravo „vaskrsenje jedne države iz pepela”. Naravno, nakon istorijskog uvoda usledila je posveta svim onim sunarodnicima koji su rasuti po svetu – od Trebinja i Novog Sada, do Njujorka i Pariza. Poruka je jasna: ma kakvo da je to tuđe nebo pod kojim trenutno zarađuju za život, srce mora da im kuca po strogom, patriotski odobrenom taktu.
Skidanje kapa i kolektivna egzistencijalna kriza
Da ne bi sve ostalo samo na pukom obeležavanju praznika i podeli ordenja, Vučić je proglasio trenutak za kolektivno preispitivanje nacije. Kako je istakao, ovo nije običan broj u kalendaru, već dan kada se svi kolektivno zaustavljamo, skidamo kape, gledamo u nebo iznad sebe i postavljamo ultimativna filozofska pitanja o tome odakle smo došli, šta smo prošli i kako smo, pobogu, još uvek tu. Dok se građani bave ovim dubokim egzistencijalnim razmišljanjima, jedno ostaje sigurno – ma koliko nas istorija mlatila, uvek ćemo imati spremne medalje i vrhunske govore koji će nas ubediti da smo, uprkos svemu, i dalje apsolutni gospodari sopstvene sudbine.




Dodaj komentar